Razgovarala Sanja Seferović Drnovsek

Novembar, 2017

SSD : Agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu , izvršena od strane Jugoslovenske Narodne Armije i Srpske policije, je započeta u Istočnoj Bosni u proljeće 1992.godine. Sredinom aprila 1992. godine Užički korpus JNA sa teškom artiljerijom i tenkovima osvojio je Višegrad i ostavio ga u ruke srpskim paravojnim snagama poput . “Vukova”, “Belih orlova” i “Osvetnika “,Višegradski most i okrvavljena Drina su bili svjedoci genocida nad Bošnjacima. Prije rata u Višegradu je bilo prema raspoloživom popisu stanovništva, napravljenom 1991. godine, 62 posto stanovništva Višegrada činili su Bosanski Muslimani a 32 posto Srbi.Danas je slika stanovnistva potpuno izmjenjena. Poštovana Bakira, u to vrijeme si sa svojom porodicom živjela u Višegradu i bila očevidac planiranih, orkestriranih zločina.

This slideshow requires JavaScript.

BH: Hasečić, rodj. Tabaković (Smajo) Bakira rođena sam 30.06.1953. godine u naselju Kosovo Polje općina Višegrad.Prije rata živjela sam sa mužem i dvije kćerke u Višegradu, malom gradiću u Istočnoj Bosni na granici sa Srbijom. Živjeli smo sretno i nisam mogla ni sanjati da se ljudi mogu promijeniti i podijeliti na nacionalnoj osnovi. Živjeli smo dobar život, ali kad je počeo rat Višegrad je postao pakao.Radila sam u općini Višegrad 20 godina. U drugoj polovini aprila mjeseca 1992. Godine sve Bošnjake su otpustili sa posla bez ikakvog rješenja.

Jednog dana je moj komšija, policajac, Veljko, ušao u moju kuću u pratnji Srpskih vojnika. Bili su naoružani do zuba i tražili su novac, njemačke marke i zlato. Pokušala sam urazumiti Veljka ali se on ponašao kao da me ne poznaje. Ti srpski vojnici su počeli zlostavljati moju porodicu, mog muža i dvije kćerke od kojih je jedna imala 19 godina a druga 15 godina. Nakon preživjele sve vrste torture moje porodice moju stariju kćerku su udarili puškom i rasjekli joj glavu.Ja sam je pokušala odbraniti ali su oni bili naoružani a mi ne. Ja i moj muž morali smo odvesti u Dom zdravlja kćerku gdje su joj morali sašiti ranu na glavi.

Nakon toga nismo smjeli ostati u kući otišli smo na desnu obalu rijeke Drine i prenoćili kod Ljubiškić Fahrije. Nakon toga sam poslala kćerke kod moje majke u naselje Kosovo polje a ja i suprug smo odlučili da ostanemo u Višegradu.

SSD: Znam da je teško govoriti o svemu što ti se dogodilo, jednom prilikom si rekla da ako ne možeš govoriti šta se tebi dogodio, kako onda možeš da govoriš o drugima. Procenjeno je da je tokom rata silovano 20, 000 do 50, 000 žena ne- srpskog porijekla, uglavnom Bošnjakinja. Poslijednje podatke koje sam pročitala je istraživanje dr. Smaila Čekića koji navodi 30, 0000 silovanih žena. 7-10% posto žena je prijavilo ovaj zlocin. Zahvaljujuči tim ženama, zenama koje su svjedocile, a ti si bila jedna od njih, krivično djelo sistematskog silovanja zena tokom rata u BiH je proglašeno prvi put u historiji za Zločin protiv čovječnosti od kojeg je jedino genocid tezi oblik ratnog zlocina.

BH: Tri puta sam odvođena na saslušavanje na 3 različite lokacije. U Stanici policije u Višegradu i tu sam silovana. U Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine tu sam silovana. U Srednjoškolski centar “Hamid Beširević” i tu sam silovana. Jedan silovatelj je iz Višegrada a druga dva su bila pripadnici bivše JNA iz Srbije (vojna lica).

Ponekad se pitam kako smo uopšte preživjeli rat i sve ono što smo vidjeli. Na kraju, suprug i ja smo uspjeli pobjeći iz naše kuće u Višegradu.

SSD: Nažalost, ni jedan silovatelj iz Višegrada nije optužen za masovna, organizovana silovanja žena iz Višegrada poput tebe, preko 200 žena, koje su odvedene na posebna mjesta, poput ovih koje si navela, i u hotel “Vilina vlas”, koji danas prima goste kao da se nikad ništa nije desilo.

B H: Pravda je uskraćena žrtvama silovanja iz mog rodnog Višegrada. Mada se sada nalaze u Haškom pritvoru u Sheveningenu, rođaci Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za silovanja. Umjesto toga, optuženi su za ubistva, progone i druga nečovječna djela, a po svim tačkama optužnice su se izjasnili da se ne osjećaju krivim. Smatram da nije ispravno što nijedan od njih dvojice nije optužen za seksualno zlostavljanje. Pisala sam glavnoj tužiteljici Tribunala, Carli del Ponte, da bi je pitala zašto je to tako. U odgovoru tužiteljica del Ponte, kaže da Tužilaštvo nije raspolagalo dokazima za takve optužbe u vrijeme kada je optužnica sastavljana. Napisala je u pismu da nisu imali svjedoka spremnog da istupi sa takvim dokazima, da glavna tužiteljica nije uspjela u Višegradu pronaći ženu koja bi bila spremna posvjedočiti da su je Milan i Sredoje Lukić silovali. To nije tačno jer sam ja i druge žene dale izjave nadležnim zvaničnicima koje su bile na raspolaganju istražiteljima iz Haga.

SSD: Poslije rata si postala veliki borac za prava žena koje su žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja u toku rata. Osnovala si Udruženje žena žrtava rata koje danas okuplja žene širom Bosne i Hercegovine. Svojim radom ste uspjele obezbijediti ključna svjedočenja u procesima za silovanja i seksualna zlostavljanja koja su se desila u proteklom ratu. Udruženje je pomoglo mnogima od svojih članica, kojih ima više od hiljadu, u potrazi za pravdom i dobijanju finansijske i psihološke pomoći.

BH: Čak i nakon rata naš pakao se nije završio. Mnogi od nas su željeli da se vrate svojim kućama ali nismo mogli. Ja sam radila kao volonterka pomažuči izbjeglicama da se vrate svojim kućama u Višegrad. Ali kada smo dolazili da posjetimo kuće, koje su većinom bile porušene, bili smo pod pratnjom policije. To su bili isti oni bivši vojnici, i svaki put kada bi odlazili u Višegrad mi preživjeli bi prepoznali nekoga među tim policajcima, prepoznali bi one koji su nas silovali i ubijali, nas i naše familije. Gledali smo ubice, silovatelje kako nam se u lice smiju. Govorili s nam, jeste li se vratili u Višegrad da završimo ovo što smo započeli? Šta još treba da uradimo da se više ne vraćate… da vas još ubijamo, da vas još silujemo? Kako su oni ovo govorili neki inat je počeo rasti u meni, želja za osvetom. Ali moja osveta nije bila da im učinim ono što su oni meni, moja osveta je bila da prekinem šutnju o onome što su mi uradili, što su nam uradili. Isto tako kako su nam se smijali i provocirali, nešto je u meni počelo rasti i ja sam znala da nešto moram učiniti. Morala sam prekinuti šutnju kao bi svi saznali šta su ovi zlikovci uradili. I tako sam počela prikupljati informacije od drugih preživjelih o ratnim zločincima koji žive i rade u Višegradu i počela sam slati informacije nadležnim organima i vlastima. Napokon su ljudi počeli bivati osuđivani za djela koja su počinili.

2003 godine. par žena i ja smo osnovale Udruženje “Žena – žrtve rata”, kako bi ispričale naše price i tražile pravdu za ono što nam se desilo. Do današnjeg dana, radili smo i sa ženskim i muškim žrtvama silovanja iz 73 opštine širom Bosne i Hercegovine. Radimo sa ženema koje su Bošnjačke, Hrvatske, Srpske i Romske populacije i sve žrtve su dobro došle u naše udruženje bez obzira na naciju i vjeru.

Ono što želim da naglasim ovdje je da su 98% žena sa kojima radimo Bošnjakinje što dokazuje da je genocidno silovanje počinjeno na velikom broju žena Bošnjakinja, da je bilo planirano i sistematski izvođeno tokom agresija na Bosnu i Hercegovinu. To je bio projekat brižno planiran i izvršen od strane onih koji su htjeli da nas ponize, da nas unište. Silovanje je korišteno kao oružje u ratu kako bi ljudi napustili svoje domove i živjeli u strahu od silovanja ili živjeli u stidu i pod stigmom koju silovanje sobom nosi.

Od posljedica silovanja u našem Udruženju “Žena-žrtva rata” evidentirano je 62 djece rodjene plodom silovanja.

SSD: Kao što si rekla, željeli ste se vratiti u Višegrad, ali uslovi nisu bili obezbjedjeni iako je to medjunarodna zajednica obećala, napisala i potpisala u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Tim povodom smo se ti i ja (tada direktorica BAGI- ja) i američki profesor i veliki prijatelj Bosne- Dejvid Petegrew upoznali,neprekidno ukazujuči na nastavak genocidnih radnji u Republici Srpskoj kojoj i Višegrad sad pripada, Ti se boriš neposredno na terenu kao lavica, sa čvrstim ubijedjenjem da istina mora dočekati svjetlost dana za svaku nevinu žrtvu, zločinci osuditii, žrtve dostojno sahraniti, sa spomenikom i memorijalnim mjestima sjećanjai odavanja pošte. Posebno je velicanstveno tvoje angažovanje na podizanju memorijalne ploče Bosnjacima koji su živi spaljeni u Pionirskoj kuci, “Živoj lomači”. Tvoja aktivnost i drugih zena iz Udruženja žena žrtava rata, izaziva otpor vlasti u Republici Srpskoj, kojem se vi Žene hrabro odupirete.

BH: Želim poslati poruku svim ženama koje su prošle kroz torture i silovanja, da razbiju stigmu i da se oslobode srama, da se bore za pravdu da svjedoče o onom što im se dogodilo. Sram i stigma koje okružuju seksualne zločine su mogući samo zato jer im to omogućuju naša društva. Mi se moramo udružiti da se zajedno usprotivimo načinu na koje društvo tretira žrtve seksualnih zločina i da stid prebacimo na počinioca zločina. Kada sam se prvi put vratila u moj Višegrad, imala sam osjećaj da se moram sklanjati i sakrivati od ratnih zločinaca koji su nam htjeli uništiti živote. Ali danas kad idem Višegradom, ja hodam visoko uzdignute glave i nadam se da će i drugi preživjeli smoći snage da urade isto.

SSD Kako mi možemo iz inostranstva pomoći?

I moj dolazak u SAD ima istu namjeru da se čuje istina i glas preživjelih žena (žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja) s ciljem da naš glas čuju druge preživjele žrtve silovanja i smognu snage da prekinu šutnju.Objavili smo Monografiju na bosanskom I engleskom I ponecu je koliko mognem težinom u avion.

Poštovana i draga Bakira, hvala na upornoj i neustrasivoj borbi za pravdu i istinu o silovanim zenama, genocidu nad Bosnjacima , agresiji na nasu domovinu BiH.Ti si nasa inspiracija, nasa heroina, gvozdeni zid koji se suprodstavlja diskriminacije i progonu zrtava genocida u RS. Posebno mi daje snagu i uliva nadu kad aktivnosti gradjana, aktivista na terenu, humanitarnih organanizacija i novinara, uopste medija, jednom rijecu svih aktera javnog istupanja, uradi plodom. Radujem se tvom dolasku u Cikago!

Gostovanje Bakire Haseić planirano je 8-19 novembra u Čikagu i Bostonu. Organizatori i sponsori su Bosansko sjeverno ameriška asocijacija žena (BOSNAWA) u saradnji sa Bosansko američkim institutom za genocid (BAGI), Udruženjem Žena Bosansko americke kulturne asocijacija (BAKA) i Svjetskim Kongresom Božnjaka I casopis Ujedinjena Bosna.

U Čikagu , Bakira Hasečić i Dejvid Pettigrew će govoriti u petak, 10 novembra, u 7 sati u Babylon Bistro, i u nedelju, u 1 sat poslijepodne u Northbrooku. Od 15 do 19 novembra , Bakira će biti gost bosansko hercegovacke zajednice u Bostonu.