Author: bosnawa

Bakira Hasečič : Heroina otpora genocidu

Razgovarala Sanja Seferović Drnovsek

Novembar, 2017

SSD : Agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu , izvršena od strane Jugoslovenske Narodne Armije i Srpske policije, je započeta u Istočnoj Bosni u proljeće 1992.godine. Sredinom aprila 1992. godine Užički korpus JNA sa teškom artiljerijom i tenkovima osvojio je Višegrad i ostavio ga u ruke srpskim paravojnim snagama poput . “Vukova”, “Belih orlova” i “Osvetnika “,Višegradski most i okrvavljena Drina su bili svjedoci genocida nad Bošnjacima. Prije rata u Višegradu je bilo prema raspoloživom popisu stanovništva, napravljenom 1991. godine, 62 posto stanovništva Višegrada činili su Bosanski Muslimani a 32 posto Srbi.Danas je slika stanovnistva potpuno izmjenjena. Poštovana Bakira, u to vrijeme si sa svojom porodicom živjela u Višegradu i bila očevidac planiranih, orkestriranih zločina.

 

This slideshow requires JavaScript.

BH: Hasečić, rodj. Tabaković (Smajo) Bakira rođena sam 30.06.1953. godine u naselju Kosovo Polje općina Višegrad.Prije rata živjela sam sa mužem i dvije kćerke u Višegradu, malom gradiću u Istočnoj Bosni na granici sa Srbijom. Živjeli smo sretno i nisam mogla ni sanjati da se ljudi mogu promijeniti i podijeliti na nacionalnoj osnovi. Živjeli smo dobar život, ali kad je počeo rat Višegrad je postao pakao.Radila sam u općini Višegrad 20 godina. U drugoj polovini aprila mjeseca 1992. Godine sve Bošnjake su otpustili sa posla bez ikakvog rješenja.

Jednog dana je moj komšija, policajac, Veljko, ušao u moju kuću u pratnji Srpskih vojnika. Bili su naoružani do zuba i tražili su novac, njemačke marke i zlato. Pokušala sam urazumiti Veljka ali se on ponašao kao da me ne poznaje. Ti srpski vojnici su počeli zlostavljati moju porodicu, mog muža i dvije kćerke od kojih je jedna imala 19 godina a druga 15 godina. Nakon preživjele sve vrste torture moje porodice moju stariju kćerku su udarili puškom i rasjekli joj glavu.Ja sam je pokušala odbraniti ali su oni bili naoružani a mi ne. Ja i moj muž morali smo odvesti u Dom zdravlja kćerku gdje su joj morali sašiti ranu na glavi.

Nakon toga nismo smjeli ostati u kući otišli smo na desnu obalu rijeke Drine i prenoćili kod Ljubiškić Fahrije. Nakon toga sam poslala kćerke kod moje majke u naselje Kosovo polje a ja i suprug smo odlučili da ostanemo u Višegradu.

SSD: Znam da je teško govoriti o svemu što ti se dogodilo, jednom prilikom si rekla da ako ne možeš govoriti šta se tebi dogodio, kako onda možeš da govoriš o drugima. Procenjeno je da je tokom rata silovano 20, 000 do 50, 000 žena ne- srpskog porijekla, uglavnom Bošnjakinja. Poslijednje podatke koje sam pročitala je istraživanje dr. Smaila Čekića koji navodi 30, 0000 silovanih žena. 7-10% posto žena je prijavilo ovaj zlocin. Zahvaljujuči tim ženama, zenama koje su svjedocile, a ti si bila jedna od njih, krivično djelo sistematskog silovanja zena tokom rata u BiH je proglašeno prvi put u historiji za Zločin protiv čovječnosti od kojeg je jedino genocid tezi oblik ratnog zlocina.

BH: Tri puta sam odvođena na saslušavanje na 3 različite lokacije. U Stanici policije u Višegradu i tu sam silovana. U Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine tu sam silovana. U Srednjoškolski centar “Hamid Beširević” i tu sam silovana. Jedan silovatelj je iz Višegrada a druga dva su bila pripadnici bivše JNA iz Srbije (vojna lica).

Ponekad se pitam kako smo uopšte preživjeli rat i sve ono što smo vidjeli. Na kraju, suprug i ja smo uspjeli pobjeći iz naše kuće u Višegradu.

SSD: Nažalost, ni jedan silovatelj iz Višegrada nije optužen za masovna, organizovana silovanja žena iz Višegrada poput tebe, preko 200 žena, koje su odvedene na posebna mjesta, poput ovih koje si navela, i u hotel “Vilina vlas”, koji danas prima goste kao da se nikad ništa nije desilo.

B H: Pravda je uskraćena žrtvama silovanja iz mog rodnog Višegrada. Mada se sada nalaze u Haškom pritvoru u Sheveningenu, rođaci Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za silovanja. Umjesto toga, optuženi su za ubistva, progone i druga nečovječna djela, a po svim tačkama optužnice su se izjasnili da se ne osjećaju krivim. Smatram da nije ispravno što nijedan od njih dvojice nije optužen za seksualno zlostavljanje. Pisala sam glavnoj tužiteljici Tribunala, Carli del Ponte, da bi je pitala zašto je to tako. U odgovoru tužiteljica del Ponte, kaže da Tužilaštvo nije raspolagalo dokazima za takve optužbe u vrijeme kada je optužnica sastavljana. Napisala je u pismu da nisu imali svjedoka spremnog da istupi sa takvim dokazima, da glavna tužiteljica nije uspjela u Višegradu pronaći ženu koja bi bila spremna posvjedočiti da su je Milan i Sredoje Lukić silovali. To nije tačno jer sam ja i druge žene dale izjave nadležnim zvaničnicima koje su bile na raspolaganju istražiteljima iz Haga.

SSD: Poslije rata si postala veliki borac za prava žena koje su žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja u toku rata. Osnovala si Udruženje žena žrtava rata koje danas okuplja žene širom Bosne i Hercegovine. Svojim radom ste uspjele obezbijediti ključna svjedočenja u procesima za silovanja i seksualna zlostavljanja koja su se desila u proteklom ratu. Udruženje je pomoglo mnogima od svojih članica, kojih ima više od hiljadu, u potrazi za pravdom i dobijanju finansijske i psihološke pomoći.

BH: Čak i nakon rata naš pakao se nije završio. Mnogi od nas su željeli da se vrate svojim kućama ali nismo mogli. Ja sam radila kao volonterka pomažuči izbjeglicama da se vrate svojim kućama u Višegrad. Ali kada smo dolazili da posjetimo kuće, koje su većinom bile porušene, bili smo pod pratnjom policije. To su bili isti oni bivši vojnici, i svaki put kada bi odlazili u Višegrad mi preživjeli bi prepoznali nekoga među tim policajcima, prepoznali bi one koji su nas silovali i ubijali, nas i naše familije. Gledali smo ubice, silovatelje kako nam se u lice smiju. Govorili s nam, jeste li se vratili u Višegrad da završimo ovo što smo započeli? Šta još treba da uradimo da se više ne vraćate… da vas još ubijamo, da vas još silujemo? Kako su oni ovo govorili neki inat je počeo rasti u meni, želja za osvetom. Ali moja osveta nije bila da im učinim ono što su oni meni, moja osveta je bila da prekinem šutnju o onome što su mi uradili, što su nam uradili. Isto tako kako su nam se smijali i provocirali, nešto je u meni počelo rasti i ja sam znala da nešto moram učiniti. Morala sam prekinuti šutnju kao bi svi saznali šta su ovi zlikovci uradili. I tako sam počela prikupljati informacije od drugih preživjelih o ratnim zločincima koji žive i rade u Višegradu i počela sam slati informacije nadležnim organima i vlastima. Napokon su ljudi počeli bivati osuđivani za djela koja su počinili.

2003 godine. par žena i ja smo osnovale Udruženje “Žena – žrtve rata”, kako bi ispričale naše price i tražile pravdu za ono što nam se desilo. Do današnjeg dana, radili smo i sa ženskim i muškim žrtvama silovanja iz 73 opštine širom Bosne i Hercegovine. Radimo sa ženema koje su Bošnjačke, Hrvatske, Srpske i Romske populacije i sve žrtve su dobro došle u naše udruženje bez obzira na naciju i vjeru.

Ono što želim da naglasim ovdje je da su 98% žena sa kojima radimo Bošnjakinje što dokazuje da je genocidno silovanje počinjeno na velikom broju žena Bošnjakinja, da je bilo planirano i sistematski izvođeno tokom agresija na Bosnu i Hercegovinu. To je bio projekat brižno planiran i izvršen od strane onih koji su htjeli da nas ponize, da nas unište. Silovanje je korišteno kao oružje u ratu kako bi ljudi napustili svoje domove i živjeli u strahu od silovanja ili živjeli u stidu i pod stigmom koju silovanje sobom nosi.

Od posljedica silovanja u našem Udruženju “Žena-žrtva rata” evidentirano je 62 djece rodjene plodom silovanja.

SSD: Kao što si rekla, željeli ste se vratiti u Višegrad, ali uslovi nisu bili obezbjedjeni iako je to medjunarodna zajednica obećala, napisala i potpisala u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Tim povodom smo se ti i ja (tada direktorica BAGI- ja) i američki profesor i veliki prijatelj Bosne- Dejvid Petegrew upoznali,neprekidno ukazujuči na nastavak genocidnih radnji u Republici Srpskoj kojoj i Višegrad sad pripada, Ti se boriš neposredno na terenu kao lavica, sa čvrstim ubijedjenjem da istina mora dočekati svjetlost dana za svaku nevinu žrtvu, zločinci osuditii, žrtve dostojno sahraniti, sa spomenikom i memorijalnim mjestima sjećanjai odavanja pošte. Posebno je velicanstveno tvoje angažovanje na podizanju memorijalne ploče Bosnjacima koji su živi spaljeni u Pionirskoj kuci, “Živoj lomači”. Tvoja aktivnost i drugih zena iz Udruženja žena žrtava rata, izaziva otpor vlasti u Republici Srpskoj, kojem se vi Žene hrabro odupirete.

BH: Želim poslati poruku svim ženama koje su prošle kroz torture i silovanja, da razbiju stigmu i da se oslobode srama, da se bore za pravdu da svjedoče o onom što im se dogodilo. Sram i stigma koje okružuju seksualne zločine su mogući samo zato jer im to omogućuju naša društva. Mi se moramo udružiti da se zajedno usprotivimo načinu na koje društvo tretira žrtve seksualnih zločina i da stid prebacimo na počinioca zločina. Kada sam se prvi put vratila u moj Višegrad, imala sam osjećaj da se moram sklanjati i sakrivati od ratnih zločinaca koji su nam htjeli uništiti živote. Ali danas kad idem Višegradom, ja hodam visoko uzdignute glave i nadam se da će i drugi preživjeli smoći snage da urade isto.

SSD Kako mi možemo iz inostranstva pomoći?

I moj dolazak u SAD ima istu namjeru da se čuje istina i glas preživjelih žena (žrtava silovanja i seksualnog zlostavljanja) s ciljem da naš glas čuju druge preživjele žrtve silovanja i smognu snage da prekinu šutnju.Objavili smo Monografiju na bosanskom I engleskom I ponecu je koliko mognem težinom u avion.

Poštovana i draga Bakira, hvala na upornoj i neustrasivoj borbi za pravdu i istinu o silovanim zenama, genocidu nad Bosnjacima , agresiji na nasu domovinu BiH.Ti si nasa inspiracija, nasa heroina, gvozdeni zid koji se suprodstavlja diskriminacije i progonu zrtava genocida u RS. Posebno mi daje snagu i uliva nadu kad aktivnosti gradjana, aktivista na terenu, humanitarnih organanizacija i novinara, uopste medija, jednom rijecu svih aktera javnog istupanja, uradi plodom. Radujem se tvom dolasku u Cikago!

Gostovanje Bakire Haseić planirano je 8-19 novembra u Čikagu i Bostonu. Organizatori i sponsori su Bosansko sjeverno ameriška asocijacija žena (BOSNAWA) u saradnji sa Bosansko američkim institutom za genocid (BAGI), Udruženjem Žena Bosansko americke kulturne asocijacija (BAKA) i Svjetskim Kongresom Božnjaka I casopis Ujedinjena Bosna.

U Čikagu , Bakira Hasečić i Dejvid Pettigrew će govoriti u petak, 10 novembra, u 7 sati u Babylon Bistro, i u nedelju, u 1 sat poslijepodne u Northbrooku. Od 15 do 19 novembra , Bakira će biti gost bosansko hercegovacke zajednice u Bostonu.

Mak Dizdar

Druzenje sa Makom u Kanadi

Prije nekoliko dana, u nedjelju 22. oktobra, Kitchener, Kanada, održana je proslava lika i djela ovog našeg književnog velikana.

Poetsko druženje, u čast 100-godisnjice rođenja Maka Dizdara, upriličeno je u centralnoj gradskoj biblioteci Kitchenera, Ontario, u organizaciji Bosanske zajednice Kitchener, Waterloo, Guelph & Cambridge.

This slideshow requires JavaScript.

Skupu su prisustovali poštovaoci Makovog djela iz lokalne regije KWGC, Toronta, Londona, St. Catharina, Miltona i drugih gradova u Ontariu, koji su ovo druženje ocjenili izuzetno pozitivno i izrazili želju da se skup ponovi u njihovim gradovima.

Brojni posjetioci su imali priliku da se ukratko upoznaju i sa životnim putem Maka Dizdara koji nije bio lak. Mak je svojim cjelokupnim djelom ukazivao da je Bosna svoja zemlja sa svojim bosanskim jezikom, svojom kulturom, historijom, tradicijom, što je mnogima smetalo. Možda je najbolje o tome napisao njegov sin Enver Dizdar: “Volio je svoju zemlju i čvrsto vjerovao kako ona ima sve uslove i prava da bude i traje i kako joj u tome treba pomoći svom ljubavlju i svakom snagom. Makova je zemlja Bosna oduvijek i zauvijek bila prkosna od sna.”

Program je počeo sa prikazom biografije a nastavljen je stihovima pjesama: Putovi, Gorčin, Slovo o čovjeku, Hiža u Milama, Modra rijeka, Slovo o smijehu, Poruka, Zapis o zemlji i Dažd. Neke od ovih stihova su govorili ili pjevali vrsni umjetnici (Miki Trifunov, Arsen Dedic, Indexi) kroz video prezentacije.

Ucesnici recitala, Adelisa Zukančić, Lejla Džinić, Halid Zukan, Aljoša Mujagić, Naila Jusufagić, Indira Zukan, Minka Mujagić i Azra Durić, bili su ponosni što su imali priliku da govore Makove stihove i podijele sa prisutnima divne poruke koje oni nose. Stihovi pjesme Gorčin su bili popraćeni muzičkom pratnjom Silvije Perije na tamburici, što je dalo posebnu draž prezentaciji . Posjetioci su bili oduševljeni prezentacijom stihova i starijih i veoma mladih članova naše zajednice.

Posebno smo ponosni na učešće omladine, kako u prezentaciji, tako u tehničkoj i drugoj pomoći prije i tokom manifestacije. To su bili Adelisa Zukančić, Adnan Durić, Azra Zukan, Lejla Džinić, Maida Durić, Muris Mujagić, Omar Džinić i Svebor Sarić.

Ono sto je upotpunilo veoma prijatnu atmosferu u prostoriji biblioteke su bili baneri, urađeni od našeg sponzora Mirsada Sarića i njegove firme Media  Gate Group Inc.

Posjetiocima manifestacije je darovana prigodna brošura, namjenski pripremljena za ovaj jubilej. Sadržaj brošure su pripremile članice Organizacionog odbora; tehnički dizajn je uredio Svebor Sarić; logo je pripremila Almira Hodžić; Azra Gregor je pomogla sa prevodom na engleski jezik; a za štampu brošura se pobrinuo sponzor Mirsad Sarić.

Poslije završenog recitala učesnici i posjetioci su se družili uz kafu i kolače. Raja iz BiH moraju  ponuditi hranu čak i za kulturne dogadjaje! Bila je čak pripremljena i torta za ovaj jubilej sa slikom Maka Dizdara.

Skup su materijalno pomogli sponzori: Mirsad Sarić – Media Gate Group Inc; Indira Zukan – Realtor Royal LePage Wolle Realty Brokerage; Medina Peco -TravelOnly ; Fatima Vukosav – CIBC Mortgage Advisor; Eurocan Special Foods; Daniella Devine Decor; Zlatko Ziggi Ramić – RE/MAX Twin City Realty Inc Brokerage; Gourmet Pizza Waterloo.

Partneri  su bili Fondacija Mak Dizdar (koja nam je velikodušno dala grafički dizajn za banere) i BOSNAWA (Bosanska zajednica žena Sjeverne Amerike/Bosnian North American Women Association). Oni su svojom nesebičnom podrškom takođe pomogli ostvarenju ovog poetskog druženja.

Organizacioni odbor Projekta “100-godisnjica rođenja Maka Dizdara” (Azra Durić, Minka Mujagić, Indira Zukan, Naila Jusufagić i Paša Cikota) je veoma ponosan na uspjeh ove jedinstvene kulturne manifestacije. Više informacija o ovom druženju i kompletan album sa slikama možete naći na Facebook stranici:

Bosanska Zajednica KWGC

Odbor želi ovim putem da se zahvali svim volonterima, sponzorima, partnerima i posjetiocima koji su dali doprinos ovom uspjehu. Nadamo se da će ovaj događaj inspirisati druge, posebno mlade ljude, da dalje prenose ponos i ljubav prema pisanoj riječi svih velikana BiH književnosti.

Za sve one koji će inspirisani ovim događajem posegnuti za knjigom Maka Dizdara, da navedemo prelijepe riječi pjesme DAŽD:

Trebalo bi opet naučiti da slušamo kako kiša pada

Trebalo bi se odkameniti i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvjestiti se u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Trebalo bi se odkameniti i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti

I svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada pada pada

 

Tekst: Minka Mujagić i Azra Durić

Women march

Marš žena u Washingtonu: Snaga žena

Piše Sanja Seferović Drnovšek

Mirovni protest američkih žena protiv novoizabranog predsjednika Donalda Trampa i njegove politike omalovažavanja i ugrožavanja prava žena, latino imigranata, građana muslimanske vjeroispovjesti, homosekcualaca i lezbejki, invalida, ljudi crne i braon kože koji su vrijeđani i plašeni tokom njegove izborne kampanje, je prevazišao iščekivanja inicijatora i organizatora Marša žena u Washingtonu, 21 januara 2017, na njegov prvi dan u uredu.

Marš žena je prevazišao sva očekivanja i po broju učesnika i po snazi i obimu poruka sa ovog istorijskog događaja koji je prerastao u globalni, internacionalni pokret. Preko 500 000 učesnika Marša žena se okupilo u Washingtonu, a procjenjeno je da je na marš izašlo 2 miliona učesnika širom SAD a ukupno 3 miliona širom svijeta, na 370 mjesta, u znak solidarnosti sa vašingtonskim Maršem žena, sa snažnim porukama podrške u odbrani ženskih prava, koja su zahvaljujući Hilari Rodam Klinton proglašena ljudskim pravima, u odbrani načela demokratije, humanosti i socijalne pravde.
“Ovo je demokratija”, poručivali su učesnici marša, sljedbenici Hilari Klinton a i drugih političkih opredjeljenja, koja je na izborima izgubila izbornim konstitutivnim mehanizmom (electoral college) iako je dobila većinu glasova građana, izražavajući mirovnim putem svoja neslaganja sa politikom novoizabranog predsjednika i njegove administracije, što je upravo svojstvo demokratratije u kojoj građani pasivno ne prihvataju sve odluke i politiku pa ni demokratski izabranog predsjednika.

 

Našla sam se u moru žena sa roza ispletenim kapama koje su simbol zajedništva među nama, kao ideja simpatičnog Pussyhat projekta, koje je meni i Sibi Kikanović isplela, takođe u znak solidarnosti, naša prijateljica i članica Upravnog odbora Udruženja Bosanki Sjeverne Amerike -Nataša Hodžić. Bilo nas je mladih i starih na nogama i u invalidskim kolicima. I ne samo žena, priključili su nam se muškarci, i mnogi roditelji sa djecom.

Bes nasilja, bez i jednog incidenta!

Policija je nasmijana pomagala ljudima da se popnu na metalne kante sa smećem kako bi imali bolji pogled na tribine na kojima se odvijao program. Vidjela sam i policajce, muškarce, sa roza ispletenim kapama.

Preplavili smo ulice Washingtona gdje su nas sa osmjesima i porukama zahvalnosti i podrške pozdravljali građani ovog grada, mahali su nam sa pločnika i mostova, pa čak i oni u kolima čija smo kretanja obustavili na ulicama na kojima nije bio predviđen marš, jer je bilo više učesnika marša od predviđenih i prijavljenih.
Osjećala se neviđena energija koja zrači među nama, kao da smo jedna porodica, ljubaznih lica, ali sa jasnim porukama da Donald Tramp nije predsjednik Amerike kakva po nama jeste i treba da bude, i sa čvrstom odlukom da se ne odustaje od marševa, protesta, i drugih oblika pritiska javnog mnjenja sve do novih izbora.

Kreativnost postera, znakova, simbola, šarmantnih paradnih lutaka, pjesmi, igara, slogana marša, je nemoguće sve pobrojati i navesti, ali sam ih mnoge na slikama i u sjećanju sačuvala.
Neću zaboraviti majku koja je nosila poster sa porukom da se bori za socijalnu pravdu, a njene dvije kćerkice, gimnazijalka i studentica, su na svojim parolama poručivale da će njihove generacije porušiti sve zidove koje planira da podigne predsjednik Donald Trump.
A dječak poručuje da nema smisla da on i njegova sestra blizankinja nemaju ista prava!

 

 

Gloria Steinem: “Ako bude popisivao muslimane, mi ćemo svi biti muslimani!”

Muslimanke su podučavale učesnice marša, neovisno od njihovog vjerskog opredeljenja, kako da obaviju hidžab oko glave, a onda bi se zagrlile i sestrinski poljubile.
Bilo je mnogo duhovitih poruka o novoizabranom predsjedniku Trampu, ali i onih na kojima ga nazivaju fašistom, seksualnim predatorom, lažovom, neuračunljivom osobom nekopetentnom za predsjednika.
“Ako bude popisivao Muslimane, mi ćemo svi biti Muslimani!”,sa pozornice je poručivala uvažena feministkinja Gloria Steinem. “Okrenite se jedni drugima, upoznajte se, družite se“. Tako je i bilo, pričale smo jedne sa drugima, u avionu punih žena, u hotelima, metroima, na ulicama, restoranima! “U mojoj dugogodišnjoj karijeri ovo je najvažniji moment”, istakla je 80-to godišnja aktivistkinja Gloria.

Čitavog života sam aktivistkinja, i taj osjećaj solidarnosti i odlučnosti među učesnicima marša, demonstracija i protesta podsjetio me je na Woshingtonu kad sam bila među 80 000 demonstranata koji su tražili skidanje nepravedno uspostavljenog embarga na oružje na Bosnu i Hercegovinu kojim joj je oduzeto pravo odbrane i fizičkog opstanka Bošnjaka i drugog ne-srpskog stanovništva tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima 1992-1995.

Na pitanje reportera upućenom Michael Moore, jednom od govornika na Maršu ”Šta želite postići sa ovim Maršem?”, je odgovorio “Već smo postigli!”, misleći prije svega na izuzetnu masovnost Marša.
Naravno, Marš žena koji je pokazao izuzetnu snagu žena, je početak najavljene četvorogodišnje borbe sve dok ne dođe do promjena. Za mene je bio presudni događaj, nakon tri mjeseca brige, agonije i osjećaja usamljenosti jer sam okružena građanima koji su glasali za Donalda Trampa, odnosno rasistima, seksistima, koji za svoja nezadovoljstva pogrešno nalaze razloge i opravdanja u drugima.
Danas, nakon Marša žena u Washingtonu , osjećam da nisam i da nikad neću biti sama. Poruka Hilari Klinton u koju i ja vjerujem čitavog života, da nikada ne treba da prestanemo da vjerujemo da je vrijedno da se borimo za ono što mislimo da je pravedno, je dobila novu svjetlost dana.

mars-zena-wa7

Udruženje Bosanki Sjeverne Amerike je partner u Maršu žena

Siba Kikanović i ja smo vjerovale u snagu žena i njihovu inicijativu da se organizuje marš u Wašingtonu od samog početka i odmah smo se prijavile za učesnike marša.
Nedavno osnovano Udruženje Bosanki Sjeverne Amerike smo prijavile za partnera i Udruženje je postalo partner sa mnogim američkim organizacijama sa kojima ćemo i dalje sarađivati ne samo na marševima, već u kontinuiranom pritisku na naše lokalne, državne, federalne političke predstavnike, kongresmene i senatore u cilju sprečavanja donošenja političkih odluka koji nisu u korist žena i svih građana SAD.

Naša djeca se ponose sa nama

Ono što je nas dvije posebno uvjerilo da smo na pravom mjestu i u pravo vrijeme, su poruke naše djece da se ponose sa nama, kao sto je i jedna od demostrankinja sa ponosom držala sliku svoje nane koja se 1917 borila za pravo da žene imaju pravo da glasaju u SAD, a mi marširamo za prava, slobode i budučnost svoje djece i unuka.

mars-zena-wa3